Zašto? Zato jer mogu! I hoću.

Pitanje iz naslova je na početku same ideje da napravim ovoliku turneju bilo u obliku „zašto ne?“, a u par navrata za vrijeme njenog trajanja imalo i svoj nastavak: koji k____ !?. Ali, za početak – metrika turneje… 11 zemalja,…

Pitanje iz naslova je na početku same ideje da napravim ovoliku turneju bilo u obliku „zašto ne?“, a u par navrata za vrijeme njenog trajanja imalo i svoj nastavak: koji k____ !?. Ali, za početak – metrika turneje… 11 zemalja, ali ako dodamo i Bugarsku od nekih tri sedmice ranije te domaći teren Beograda i Zagreba, tehnički ih je bilo 14 unutar manje od mjesec i po! Tisuće i hiljade kilometara, što preletjelih (10 letova) ili kopnom pređenih – neću ni pokušavati da izračunam. Međutim, spoznaja da sam u tom periodu promijenio 20 kreveta (i par kauča te jednu fotelju!) i odradio 32 nastupa, naknadno me dodatno umorila!

Želja mi je bila nastupiti u novim zemljama i približiti se planu da do penzije nastupim u svim evropskim zemljama i na svim kontinentima, ujedno da zaokružim svoj jednosatni show na engleskom The Balkan Brain te se malo i maknem iz ove naše provincijalne situacije intenzivnog gažiranja za publiku koja te već poznaje. Najlakše bi bilo objaviti fotke i poneki video s kratkim opisom i odraditi digitalnu žetvu lajkova, ali želim slično iskustvo kao ono s pozornice gdje govorim publici, a oni stvaraju svoju sliku; tu pišem, a rezultat je isti. Stara škola, jbg!

PART 1: Casablanca, Lisabon, Porto

Prva stanica – Casablanca! Lako bih mogao slagati da su me odande zvali, ali istina je da je Noura, žena koja vodi program u tamošnjem East West Hotelu, napravila poziv za sve zainteresirane stand-up komičare i – ja sam se prijavio! Prvo avionom do Lisabona, pa sutradan još svega sat i kusur leta u Maroko. Tehnički, uvrstio sam tako i Afriku u svoj komičarski CV, ali to koliko je ovaj grad afrički… Ono što je neupitno pokazatelj da nisi na Zapadu, iako na prvu puno toga baca na tu stranu je – kontrast! S jedne strane je prizor džamije Hasana II, impozantnog zdanja na obali Atlantika, svog u zlatu i mermeru, ali na sedam minuta hoda od njega su sirotinjske četvrti kroz koje se i po sjajnom sunčanom danu osjeti tmurna svakodnevica. I onda, na manje od deset minuta odatle – moderan grad s tramvajima, čistim ulicama, trgovima i velikim bijelim zgradama. Ime možda dolazi i odatle. Neobično za svako moje gostovanje, domaćini su me pozvali da prije predstave odemo iza ćoška na otvaranje izložbe akvarela lokalnog umjetnika!

Ljudi su inače jako ljubazni i djeluju dobrodušno. Ni taj hod kroz sirotinjsku tržnicu, na čijim tezgama je voće, povrće i meso i muhe i svašta nešto… nijednom me nije činio nesigurnim! Upustio sam se i u pregovaračku avanturu kod tamošnjeg sajdžije da promijenim kožni remen na satu! Nakon desetak minuta cjenkanja na francuskom i engleskom i mojim turcizmima i arabizmima… uz puno smijeha i simpatične teatralnosti – isposlovao sam da to bude u vrijednosti od 5€ u kovanicama, među kojima su bile i one marokanske!

Nastup u pubu hotela je bio uobičajeni klupski, s iznimkom da im je to bio prvi nakon pandemije, pa se dio publike (s naglaskom na Zapadnjake koji tamo žive) već i prije početka napio te nije bio baš skoncentriran na nastup. To je dosta živciralo mlađe Marokance koji su došli baš na stand-up. Na kraju se sve zaokružilo u odlično iskustvo, i moje i njihovo! Razgovor s ovim drugima je bio odličan: jako pametni i veseli mladi ljudi, koji govore po nekoliko jezika i znaju šta bi sa sobom u životu i svi imaju neke poslovne planove. Pojeo sam možda najbolja pileća kričca u životu, a koja je za prigodu showa i svoje prezentacije, donio prijatelj vlasnika hotela!  Njihovi vršnjaci iz drugih dijelova zemlje imaju težak život i nemalo ih želi otići odatle, ali ovoj ekipi je realnost značajno bolja.

Probao bih ovim svojim pisanjem biti i od koristi, pa ću uključiti i par korisnih informacija: kada napuštate Afriku put Europe, pripremite se na nekoliko aerodromskih kontrola pasoša i boarding passa (ukrcajne propusnice, hrv.), čak dva pregledavanja prtljage i… čekanje! Čekanje zna biti toliko da ti avion sleti u Lisabon s dva i po sata kašnjenja i da posljedično na svoj show kasniš preko sat vremena!

A tu na scenu stupa – Bruno Silva! Ovog portugalskog mladića sam slučajno upoznao u Sofiji nakon mog nastupa u tamošnjem comedy clubu. Zaljubljen je u tamošnju Nataliju i svako malo dolazi u Bugarsku, a plan mu je baviti se menadžerskim poslom u komediji! Druženje na kavi sutradan i dogovori su postignuti. Vidimo se u Lisabonu! Prvo je došao da me utješi nakon što me ovaj grad nekoliko puta oprao kišom i što mi je trebalo dva i po sata od aerodroma do stana koji mi je ustupio kolega André (tada u Londonu ili New Yorku, to ni on ne zna!), a onda me odveo na večeru. Tako to rade menadžeri! Taj dio je manje važan, ono što je napravio dvije večeri kasnije, učinilo ga ogromnim u mojim očima.

Ukratko: avion stoji u Casablanci na pisti preko sat vremena i javljaju nam da ćemo sletjeti tek oko pola 9 (nikako u 6 kao po planu), a moj show je zakazan za 8! Maroko nije u EU = nema besplatnog roaminga, aerodromska zgrada je predaleko za Wi Fi, pa pravim računicu kako da mu na najmanje skup način javim situaciju. Ne vjerovali ili da, ispostavi se da je to – SMS! Nakon par poruka sam miran „Don’t worry, I will take care of it!“. U međuvremenu je ovaj mladi kolega pomogao osoblju kluba da postave sjedenje, dodatno nabave još pića (nisu očekivali toliko gostiju!) i zabavljao publiku i periodično davao informacije o mom kretanju, jer je – na mobitelu pratio moj let! Rezultat: tamo stižem tek oko 9 i dočekuje me vesela publika kojoj nimalo nije teško palo što su imali dodatnih sat vremena za druženje!

Razlog je i taj što su bili zatečeni svojim brojem! Naime, bio sam zamolio svog drugara Dejana Tiaga Stankovića, srpskog pisca s adresom u Lisabonu, da proturi informaciju o mom dolasku među našom nevelikom ekipom u gradu. To je pak rezultiralo rasprodajom prostora za nastup na engleskom jeziku, s tim da je onih koji ne razumiju naš jezik bilo svega desetak – uglavnom bračni i sl. partneri naših ljudi i jedan zalutali Amerikanac! Bilo im je sjajno da se vide u tako velikom broju, da se prepoznaju i upoznaju… pa se i piće rasprodalo! Pored pomoći koju je domaćinu (samo jedan čovjek za šankom!) pružio Bruno, tu se našao i Henrique, koji je došao na stand-up, a završio iza šanka – da pomogne. Jedan zaključak o ljudima iz ove zemlje – vrlo su susretljivi i hoće pomoći!

Iako me Jelena, koja je također bila od velike pomoći u dovođenju naše publike, pozvala da s ekipom odemo na nastavak druženja, ipak sam odlučio otići u krevet – skrhan ovim interkontinentalnim danom!  Sutradan sam imao svega tri-četiri sata da vidim Lisabon, prije nego autobusom krenem za Porto. Tu se opet našao Henrique da mi pokaže po gradu… ukratko, grad je lijep, vidi se velika prošlost ove zemlje, naučite dobro javni prijevoz (jer zna biti jako konfuzan), pojedite bilo šta – jer je sve ponuđeno preukusno… a više o njemu kada ga neki drugi put bolje upoznam. Nadam se vrlo uskoro!

Pored jeftin(ij)ih Ryanair letova, po kontitnentu me vozio Flixbus, jednako neskup i efikasan. Primjer: tri sata voženje of Lisabona do Porta – 6€, pa ti vidi! Što se Portugala tiče, dio koji smo prošli najviše podsjeća na unutrašnjost Istre i Primorja: puno zelenila na obroncima brda i brežuljaka, a osjeti se da je more blizu! I onda sam stigao u Porto, prelijepi grad i poslovno, moj najveći promašaj – i ne samo na ovoj turneji!

„Moraš ići u Porto! To je grad u kojem i vole i znaju šta je stand-up. Bit ćeš oduševljen.“, rekao je André, a isto to i Bruno, čak je potvrdio i Henrique. Međutim, od samog početka je prodaja išla slabo. Kako tamo, osim kluba i njihovog prilično pasivnog promotora, nisam imao nikoga, sav marketing sam odrađivao manje-više sâm. Rezultat: 9 prodanih karata, od čega se u jako kišnoj večeri čak nije ni pojavilo njih četvero. Pravilo službe nalaže – show must go on! I njih pet ne trebaju ispaštati zbog tamo nekih šupaka koji nisu došli! I bilo je super! Kamo sreće da je to najmanji broj ljudi pred kojima sam nastupao… I onda – Rita. Jedno predivno biće, koje toliko voli komediju da i u svojim vezovima (da, ona se bavi vezom!) ima likove Robina Williamsa, Dwighta iz The Officea i drugih. Ona je matematičarka, koja veze i – Portugalka, što znači… ljubazno je ponudila pokazati mi svoj grad sutradan: dvorci, i uličice i riječna promenada Ribeira, i vino porto i energentska bomba u vidu jela franchesinha („francuskinja“, pojma nemam zašto, a pitao sam – ne znaju ni oni!) i keramičke pločice po fasadama zgrada i studenti u crnim odorama (J.K Rowling u ovom gradu napisala dijelove prvog Harry Pottera i puno toga odavde je bilo inspiracija)… i OK, dosta povremene kiše… ali, da – za doći i vidjeti! Saberi-oduzmi, ispalo je da tamo nisam išao poslovno, već kao – turist! I nije mi žao.

Prepun dan. Rana večera s Ritom, da se odužim za gostoprimstvo i – u hotel. Sat vremena za digitalni marketing (plitko prokletstvo ovog posla!) i – u 9 u krevet! Cijena jeftinoće Ryanair letova je to da su u zoru = buđenje u 4.15h da stignem na aerodrom i pravac – Madrid!

Tek onog trenutka kada sam jučer kliknuo objavu svog pisanja o prvom dijelu turneje shvatio sam koliko toga sam napisao, a koliko izostavio = koliko toga se izdešavalao. Probat ću biti koncizniji, a da ne izostavim najinteresantnije… Izdržite!

PART 2: Madrid, Brisel, Amsterdam, Reykjavik

Madrid je (baš kao i Edinburgh, o kojem u trećem pisanju) u ovu turneju dodan naknadno. Dakle, bez velikih komercijalnih ambicija – tek da se doda još jedna zemlja i grad u njoj, i da se usput vide neki dragi ljudi. Jedan od njih je Mediterranean Man of Mistery, znan i kao Dzimis Tsapas. Ne znam kako bih ga opisao – kao španjolskog Grka ili obrnuto, i gdje tu ulazi njegov francuski udio, kao i onaj talijanski… kao post-Jugoslaven razumijem kulturološki bućkuriš, ali u odnosu na veličinu kultura koje čine njegov identitet, ostajem skrušen. Upoznao sam ga početkom ljeta u Skoplju, gdje smo snimali naše nastupe na engleskom, koje su složili Oliver i Aleksandar… i obećao sam mu da ću jednom doći u Madrid. Rečeno – učinjeno! Dočekao me, smjestio, vodio po gradu, pričao o svom životu i radu, pažljivo slušao o mojem… domaćin par excellence!

Madrid je ljepši negoli što ga se sjećam. Velik, ali ono najvažnije što se treba vidjeti (a što se može, jer je jako puno toga gradilište!) može se turistički obići u nekoliko sati. Najveće iznenađenje je da se u javnom prijevozu i dalje „preporučuje“ nošenje maski i da je jako puno policije koja po večeri obilazi ulice u centru. Čak su mi rekli da ne izlalzim s bocom piva ispred na ulicu…

Nastup je bio jako simpatičan. Bio sam tzv. headliner – onaj koji dođe na kraju programa. Tog ponedjeljka program je bio prvi tog tipa u novom prostoru (El Conejo Blanco, Bijeli zec… a što ima i neku simboliku, ali sam zaboravio koju) u koji se jedva naguralo 30 ljudi, a složio ga Sherwin, brooklynski Madriđanin. Glas: Barry White, humor – nešto mucho, mucho crnje od toga! Došlo je i troje naših ljudi. Branko i Lejla su uživali, Jovana se malo mučila s razumijevanjem engleskog, ali mislim da joj je bilo drago. Naravno, najviše je bilo Grka koje je privukao Dzimis, a koji je sada već redovni komičar svakog ponedjeljka u tom klubu. Toliko mu se dopalo, a i on njima. Zalomio sam predugo tu večer, jer mi je bilo predobro u šarolikom društvu Španjolaca, Grka, Kanađana, Amerikanaca, momka iz Venecuele… a sutradan sam opet morao ustati i prije 5, da stignem na letjelicu za Brisel!

Euro centrala je donijela prvi odmor. Sjajni domaćini Aida i Matej, ništa me nisu pitali, samo su pokazali gdje mi je soba i pustili da dospavam sve prethodne dane.

Odmorni su bili i ta dva dana. Prva večer na engleskom – gdje sam bio u tandemu s kolegicom Eleonore iz Irske, bila je rasprodana. Naprosto je divno kada imaš lokalnog promotra koji sve zna i to da si odličan i kako to oglasiti i ti samo dođeš rasturiš na pozornici, zahvališ se i – odeš. Merci, Xavier! Isto je bilo i sutradan, za naše sutradan u Maison d’Istrie (Istrska kuća). Bojan i ekipa su napravili sve kako treba, u srijedu su napunili svoj prostor do kraja, toliko da nije bilo mjesta ni za neke moje prijatelje. Služba je služba, družba je družba!

Odlično se poklopilo da sam u ta dva mirnija dana snimao i svoj sit-down nastup za veliki cjelodnevni online event, Global Town Hall 2022, koji već par godina organizira Indonezijsko Ministarsko vanjskih poslova. Oni su pametno odlučili da pauze između panela i pojedinačnih obraćanja svjetskih lidera ispune muzikom i komedijom. Ove godine sam bio u izuzetnom društvu kolega iz Velike Britanije, Italije i zemlje domaćina, s tim da nitko nije „čisti“ predstavnik svoje zemlje, a ja sam dobio identifikaciju – post-Yugoslavia! Samo snimanje je prošlo polu-kaotično, a od toga ću sigurno napraviti i kratki nastup…

Amsterdam k’o Amsterdam. Ravan i po njemu stotine i stotine bicikala! Imao sam dovoljno vremena za predvečernju šetnju, a koja je zamalo završila na policiji! Naime, pred nastup malo šetam i snimam po Red Light komšiluku, ideja je bila da se pokažem svojoj gospođi kako sam fini i suzdržan! Kamera okrenuta na selfie, hodam i snimam se… odjednom čujem WHAT ARE YOU DOING!?! Izlazi ona iz izloga za mnom, polije me vodom. Stoji onako za izlog obučena i dere se… I CALL POLICE! Gledam je zbunjen… zbunjuje me i naglasak… YOU CAN’T DO THIS IN AMSTERDAM! GIVE ME YOUR PHONE! Poslušno joj ga dajem, ona u tri poteza rutinerski uđe u fotke i izbriše video, a onda ode i u Trash Bin (nisam ni znao da to postoji!) te ga makne i odande! Okrene se i ode. Majkemi mi se učinilo da sam čuo “…ti materina!”. A nogavica mi ostade mokra.

Nastup za našu amsterdamsku ekipu u FlyBaru, koji vodi Sandro, bio je OK, a za proljeće je dogovoren i Roterdam. Neću reći da sam ga samo odradio, ali misli su mi cijeli dan bila daleko. Za razliku od tog grada u kojem sam bio puno puta, sutradan idem daleko, gdje nisam bio nikada prije! Duhom sam već bio – na Islandu!

Za kvalitetnu promjenu, let nije bio pekarski, već sam imao vremena onako gospodski prošetati, čak i dvaput doručkovati, da slučajno ne ogladnim, jer su mi rekli da tamo izbjegavam bilo kakvu kupovinu, jer je sve najmanje puta tri plus inflacija! Ipak, znao sam da imam sjajnog domaćina – Eggert nije prvi put doveo svoje kolege u Rejkyavik i točno je znao šta sve treba napraviti da bi se u tih dva dana boravka njegov gost osjećao dobro! Znao je da neću stići na „pravi“ island, pa me je do grada vozio polako i opisivao mi polja lave koja su se protezala s obje strane. Nakon sat vremena sam imamo sasvim jasnu sliku zašto su mnogi fascinirani ovim otokom, jer sve je – jako drugačije.

Ipak, ja sam prvenstveno bio u Reykjaviku, a ono što je Island će pričekati neki drugi dolazak. Ovo je bivše ribarsko selo i sam po sebi – nije velik. Zdanja u gradu nisu ogromna i pravljena i razvijana pažljivo. Gradska uprava je postavljena na stupove iznad jezera. Eggert kaže da je to da znaju da lako mogu završiti u vodi ako ne rade svoj posao! Činjenica je da je njihov gradonačelnik do prije osam godina bio – komičar, Jón Gnarr. Još jedan vrlo interesantan detalj: promet im je neobično tih! Naime, Island ima preko 60% električnih auta i s više strana sam čuo da je posjedovanje benzinca ili dizelaša u današnje vrijeme za njih – čista glupost!

Nastup za našu publiku tu prvu večer bilo je nešto najbolje, a prvenstveno zbog toga kako je završio… rijetko nam se dogodi tzv. standing ovation, da publika na kraju ustane i aplaudira. Pljesak ponekad zna potrajati dugo, ali da ljudi ustanu – rijetko. Nije da sam ja bio toliko dobar, već je to bio i izraz zahvalnosti za dolazak, a kojih je tamo premalo za tih par hiljada naših ljudi koji žive na Islandu! Sigurno se vraćam.

Sljedeću večer sam radio svoj solo show na engleskom, pred manje ljudi, a koje su, po običaju, pola činili naši – oni koji nisu mogli doći prvu večer. Bilo je dobro, ali mi je nakon te večeri bilo jasno da se moj The Balkan Brain brand za međunarodnu publiku, mora jasno odvojiti od onoga Pedje Bajovića za domaće potrebe, bilo kod nas ili po dijasporalnim destinacijama! Slijedio je još jedan rani jutarnji let za Dublin i planirao sam dio noći provesti na aerodromu, ali su Vjeran i Marijana to dekretom zabranili te su me odveli doma, nahranili ušuškali na kauč, a ujutru u 5 me on (inače vodič na turama po islandskim bespućima) odvezao na bus za aerodrom, a čija je karta u jednom pravcu – 25€!

– Nemaš više fotografija? Nemam, jer je ovo bila radna turneja, a ne turistički obilazak. Zato – čitajte!

PART 3: Irska, Edinburgh i London

– U koliko sati ti stiže avion ujutro?

– Mislim u 10.15h, zašto?

– Odlično, moj je u 10.20h! Vidimo se na aerodromu…

Bio je to Bruno. Da, onaj Bruno iz Portugala. Opet ide u Sofiju svojoj Nataliji, upratio je moj itinerer, napravio izračun i došao do zaključka da mu je jeftinije letjeti preko Dublina. Ili barem tako kaže… I opet je saved my ass! Nakon kasnog doručka (irsi doručak, isrko pivo i Irish Coffee) dobar dio dana smo proveli hodajući po ovom vazda živahnom gradu. Onda sam morao otići kod svojih domaćina Cyarana i Lise koji su mi na skrivenom mjestu ostavili ključ, jer su bili na putu, i s vrata sam uletio u auto-induciranu komu od par sati! Iskrneo, tza popodnevna spavanja, u kombinaciji s jutarnjim uzimanjem magnezija i B12 vitamina, spasili su mi i tijelo i dušu u ovom ludom ritmu. Znam, zvučim kao neki striček, ali… fakju! 😉

The International Bar je mjesto na kojem sam već bio nastupao. Kada sam prije četiri godine bio u Dublinu, došao sam tamo večer prije svog showa, samo da se javim i predstavim… Šanker je pozvao izvjesnog Alaina, koji me pozdravio, poveo u podrum, pokazao gdje je oprema i – dao mi ključ od kluba na prvom katu. I otišao! Samo tako, potpunom strancu. I to jutro je bilo…

– Hi! I’m a comedian for tonight in a cellar…

– Oh, yeah! Here’s the keys. Alain says hi!

Međutim, ključevi su ovaj put bili od tog podruma, koji je u međuvremenu bio preuređen u klub, ali je korona-pauza načela i taj prostor. Skoro dva sata smo Bruno i ja popravljali svjetla, razglas, donosili stolice i stolove, pridružio se i Ivan… i uspjeli smo, a onda je uslijedilo to nešto što mi nikako nije jasno… Ako se show zove na engleskom: THE BALKAN BRAIN, ako na plakatu stoji (IN ENGLISH), ako na web stranici za kupovinu karata opis počinje sa „This is a show in English language…“, kako… ali KAKO se dogodi da dođe desetak naših ljudi potpuno zatečenih tom činjenicom!? I to nije bilo samo u Dublinu. Toliko ih je bilo na ovoj turneji da fakat počinjem sumnjati da je do mene i mojih komunikacijskih znanja…

Naime, Dublin je bio prvi od nekoliko gradova gdje sam imao – po dva showa u danu: prvi na engleskom i  onda još jedan za našu publiku. Zvuči napornije nego što u praksi jest… kad kreneš s prvim, pauza od manje od sat je više nego dovoljna za odmor, pogotovo ako znaš da su obje predstave – rasprodane!

Dublin odrađen, a onda je uslijedio odlazak u – pravu Irsku! Moram priznati, nakon aviona i buseva… vlak je jako ugodna promjena! Kupiš kartu, potvrdiš je na kolodvoru… uđeš unutra, iznad tvog mjesta na displeju stoji tvoje ime! Sjedneš i gledaš… ovce! Na sve sam bio spreman, ali da je irsko zelenilo prepuno ovaca, to nisam znao! Čak ni kiša koja je padala skoro sve vrijeme nije pokvarila ugođaj od tri sata komfora.

Ista ta silna voda odozgo mi je malo pokvarila prvi dojam ovog grada, kojeg mnogi zovu „pravim glavnim gradom Irske“. Međutim, ja sam imao pametnijeg posla – prvo složiti dvije predstave tu večer! Prva je bila pravo šarenilo publike: Malawi, Irak, Libanon, Kanađani, Irci i Irkinje i nekoliko naših koji su kupili karte za oba showa, od toga da nemaju pametnijeg posla u nedjelju do čiste radoznalosti kako to zvuči ina dva jezika! Coffe Scape, koji vode Jakov i Inka je taj dan imao svoj prvi stand-up, ali sigurno ne i zadnji, jer je – savršen za takve stvari! Pored toga, ako volite slavonske delicije, a nađete se na južnoj obali irskog otoka… ovo je mjesto za doći! Za našu publiku sam bio pripremio S NOGU* (*sredstvo za protiv jugonostalgije i jugofobije), predstavu kjom otvaram svoje prvo ukazivanje u nekom gradu, a ovdje na šarolikost post-YU publike se to pokazalo kao čist pogodak. Negdje sam bio objavio video s kraja… čista divnoća!

Cork je predivan grad. recimo da je Dublin lijep, ali je ovaj, drugi po veličini – konkretniji! Na manjem prostoru se lakše spozna irska kultura i prošlost. Crkve (i katoličke i protestantske), par dvoraca, ogromni campus od Cork University College, rječica s nekoliko mostova i – nema kiše! Jako kvalitetan dan, koji sam završio večernjim letom za škotski Edinburgh. Dejan me tamo dočekao negdje pred ponoć, doveo kući, otvorio whisky (a znalac u sve škotsko kakav jest, odabrao je sjajan!) i uz razgovor do nekih 2 me pustio da utonem u san pravednika.

I ovaj grad je u turneju ubačen naglom odlukom, iz tri razloga: imao sam dva dana „viška“, tamo su Dejan i Tom, te još par njih koje poznajem… i to je grad u kojem se događa – Fringe! U osmom mjesecu svake godine, Edinburgh se transformira u – čudo! Nekoliko festivala je u jednom, osim komedije, tu je i teatar i muzika i svašta nešto! Kako znam – pričali mi, jer… nikada nisam bio. Zato sam sad i došao, da malo upoznam grad i ako se vratim sljedećeg ljeta, da znam gdje dolazim!

I čini se da hoću. Edinburgh je sjajan grad s toliko toga za vidjeti i doživjeti, makar i po dooooossssaaaaaadnoj kiši oja svako malo krene, pada, pa stane… pa opet krene… nakon nekog vremena se prepustiš toj tuzi, uđeš u pab i mrkneš pivo. Ne znam koliko sam ih različitih popio taj da, ali uz pređene kilometre i pojedeni haggis, nijednom ne nije zaljuljalo, a još sam i odradio show! Pored naše ekipe (jer tu nisam radio dvije predstave), bilo ih je i s Baltika, pa sve do Nikaragve! Nakon toga je uslijedilo druženje i pala je odluka – The Balkan Brain comes to The Fringe!

Devet i po sati treba autobusu od škotskog Edinburgha do Londona. Za 18€ se isplati, pa ako je još čist sunčan dan, pa gledaš obalu Škotske i sjevernu Englesku… sjajna odluka! Pored uživanja u krajoliku, iskoristio sam i dobar Wi Fi za dovršiti prokleti marketing preko faking oglasa na usranim društvenim mrežama… da, mrzim to! Razumijem da moje mlađe kolege jedva pamte vrijeme prije Interneta i da žive na društvenim mrežama, ali ja… ja sam u duši analogni tip.

I  ovo mi se više ne da, zato ukratko… London: sjajni ljudi su mi jako pomogli da složim tri predstave: dvije u „našem“ londonskom komšiluku – u Hammersmithu i jednu samom srcu grada Covent Gardenu. Prošlo je jako dobro. Dvije rasprodane, a jedna sasvim pristojno popunjena. Mislim da je vrijedno ponavljanja, ali prvo da se The Balkan Brain digitalno brendira kako valja!

U Londonu su mi se na tri dana pridružile i moje cure, a onda i dio rodbine… te sam konačno barem na kratko bio i – pravi turist. Obišli smo skoro sve najvažnije, kiša nas je oprala samo kod Backingamske palače. Valjda još plače za kraljicom ili što ovaj novi ne želi živjeti tamo.

Ukratko, nanovo sam shvatio da je moj stand-up na engleskom nešto sasvim prihvatljivo i u ovom gradu, prijestolnici evropske stand-up komedije. Ipak, za uspjeh bi se tu trebalo preseliti, a ovaj grad, koliko god sjajan i impresivan, čini mi se – prevelik! That’s what she said.

PART 4: Prag, Bratislava, Beč

Vrijeme je da ovo svršavamo. Tako sam se i osjećao to rano jutro kad sam opet prije zore, po mraku… prvo Boltom, pa onda Stansted Expressom put istoimenog londonskog aerodroma. Ovo „londonskog“ uzmite s rezervom, jer se čini da je bliži Škotskoj nego tom gradu! A na njemu… to mi je bio zadnji, 10. let na turneji… muka s ranim ustajanjem, plaćanjem prijevoza do aerodroma (koji onda jako  ugroze prednost jeftinoće same avio-karte), pa stajanje u dugačkim redovima za pregled prtljage… sve je to ipak prolazilo bez većih problema, čak i u Maroku, gdje je to sve puta 2-3 puta… I onda ovo englesko čudo: izvrću torbe, drže ti prodike o tome šta je tekućina i šta treba biti u prozirnoj vrećici, pitaju za svaku gupost u torbi koja nije očigledna… sve s onim fejk osmjehom! Tu sam se sjetio izjave pajtonovca Johna Cleesa, koji je objasnio šta bi Englezi bili da nemaju taj smisao za humor? Nijemci!

I zato sam na izlasku iz aviona u Češkoj imao osjećaj da sam – kući! Sve je bilo poznatije i lakše za doživjeti i preživjeti, čak i to da me u metrou ulovila kontrola i poslala van, jer mi je polusatna karta istekla minutu prije. Neka, ima se – može se…

Osjećaj da sam doma pojačao je i smještaj u hotelu The Fitzgerald, novom tj. obnovljenom zdanju s najudobnijim krevetima na svijetu! Ili sam samo bio previše skrhan. Opet popodnevna dremka, pa onda odlazak na stand-up večer za koje su me češke kolege zamolile da ga zatvorim nastupom od 15-tak minuta. Nikakav problem, ipak su mi oni domaćini koji su za sutradan složili dva nastupa u dvorani mog hotela. Nisu se baš proslavili u broju publike na tim večerima, ali im praštam – em se kroz turneju ja nisam morao zajebavati digitalnim oglašivačkim sranjima, em su me kraljevski smjestili u taj hotel.

Pored toga, uživao sam u nastupima svojih kolega: program je vodio Amerikanac, nastupala je njegova zemljakinja, pa jedna super Ruskinja, pa ultra-gej ciparski Nijemac, drugi blok je otvorio naše zemljak Nemanja koji u Pragu živi nekih godinu dana, a nakon njega na sceni bila izvrsna moja domaćica Krystina… tu sam se podsjetio da moram puno, puno više gledati druge kolege i da ova moja solaža nije baš najpraktičnija stvar!

Ono što je najvažnije je da će ovaj grad uskoro, odnosno, dok ovo čitate već je tamo – dobiti svoj prvi pravi stand-up comedy club! Metro Comedy Club, za 50 nasmijanih duša savršeno je posložen i sedam dana u sedmici će biti domaćinom – samo komediji. Ništa drugi i nikad „a možda bi mogli“… ne. Samo komedija: stand-up, improv, open mic, radionice… može i gledanje filmova, ali samo HA HA. Znam da oni to mogu, a ozbiljno razmišljam i o nečemu takvom tu kod nas.

Prag, prelijep. Toliko.

Slična je i Bratislava, ali sam u njoj sastavio manje od 24 sata. Ugostili su me Pavel i Jason, a The International koji vode Oscar i Mitch je na 15 minuta pješice, a gradski dvorac jednostavno predaleko za došetati do njega! Ali, zato su u tom gradu bila… dva SAVRŠENA showa: ovdje je onaj na engleskom čak bio i bolji! Razlog, ovo je prostor za komediju, a onaj jednako važan – prvi show je otvorio američki kolega Alan koji je atmosferu digao na temperaturu da sam se ja oznojio u prvih 15 sekundi izlaska na scenu!

I da, tamo u Slovačkoj imam sasvim dovoljno ljudi da se napravi naš dobar show, a ne samo u Beču!

A Beč… toliko je naših ljudi da sam čak odlučio žrtvovati show na engleskom i zamijeniti ga zadnjom izvedbom S NOGU* za one koji to nikad nisu gledali (ali je svejedno bilo povratnika!) i rasprodao ga u prostoru južno-američkog restorana! Globalizacija, jbg!

Rasprodaja je bila i sutradan na izvedbi MUŠKARCA, u gotovo pa perfektnom podrumskom tunelu na adresi Kettenbrückengasse 7 (tamo je sve ili gasse ili strasse), što nije sjebalo ni to da su dvoijca kolega – jedan za dočekati publiku i pregledavanje karata, a drugi za otvaranje programa – to jutro prijavili svoje koronarne pozitivnosti! Sve sam to obavio sam, ali je publika bila toliko (na drugi način) pozitivna i nasmijana, da razmišljam da to uvrstim u stalnu praksu. Dankšn svima!

 

 

 

 

 

Nakon toga showa sam zamoljen za jedan kraći nastup zatvorenog tipa za našu probranu ekipu. Bolje da nisam. Balkanska „probranost“ je prečesto dvosjekli mač s previše testosterona i premalo na vrijeme pročitanog s papira.

I ujutro – kući!

FlixBus sam na ovoj turneji koristio iz Lisabona u Porto, pa iz Brisela za Amsterdam, onda iz Edinburgha u London, pa od Praga za Bratislavu i odande za Beč. Svuda je bilo na vrijeme, čisto, ugodno… na aplikaciji kupiš svoje sjedalo; ja uvijek ono prvo iza vozača uz veliki prozor, a ako bi da se ispružiš – za par eura dokupiš i ono pokraj sebe…

I onda to jutro na putu za Balkan. Pored mase koja je nahrupila i na bunkere za prtljagu i na ulaz čim je bus došao… dočekuje me žutoprsti vozač sivih očiju…

– S koje strane je sjedalo 1 D, molim Vas?

– Nema toga tu.

– Kako nema?

– Nema. Snađi se.

NO PLACE LIKE HOME.

Izbornik