World Comedy Expo (Chicago + Athens, New York, Toronto) 3-4/2022

Bio sam pozvan na World Comedy Expo kao jedan od troje europskih stand-up komičara. Iskoristio sam to za dodatno tumaranje po tom dijelu Sjeverne Amerike i to pretočio u tri putopisna bloga, a koji su našli svoje mjesto na web stranicama…

Bio sam pozvan na World Comedy Expo kao jedan od troje europskih stand-up komičara. Iskoristio sam to za dodatno tumaranje po tom dijelu Sjeverne Amerike i to pretočio u tri putopisna bloga, a koji su našli svoje mjesto na web stranicama medijskih partnera: Nacional, Danas, Buka i Vijesti , kojima i ovim putem iskreno zahvaljujem!

ZA VIDEO PUTOPIS, KLIK NA LINK
No. 1: Prvo Ohio, pa tek onda Chicago

Ovo je pokušaj da, za razliku od prijašnjih putopisnih tekstova, ova tri s turneje koja počinje u Ohaju, pa onda preko Chicaga i New Yorka vodi do Toronta – budu i praktični koliko i zabavni. Pa, krenimo…

Javni prijevoz je divna stvar, ako se sve dobro isplanira! Rezultat: rana jutarnja kombinacija bus + tramvaj + bus me s Črnomerca dovezla na zagrebački aerodrom za manje od sata i manje od jednog eura tj. za 7 kuna. Najeftiniji Bolt ili Uber bi bili najmanje 15 puta toliko.

U Ameriku ne možeš bez Covid-19 testa, makar onog brzog. Tako sam ono što sam uštedio za taxi potrošio na test na aerodromu. Savjet: slobodno se progurajte ispred babe i dede u redu ispred sebe, jer se oni i tu ponašaju jednako kao i kod doktora u ambulanti – hiljade pitanja i dvaput toliko pritužbi. Zamalo nisam zakasnio na let. Iako su svi naši aerodromi mali, ipak dođite ranije jer ne znaš šta te tamo čeka! Naime, to jutro na Plesu (ovo službeno ime zračne luke nikako da mi sjedne!) bilo je više Turaka nego na Kosovu polju, a za tu ogromnu ekskurziju plus sve nas ostale, od 12 kabina za pasošku kontrolu, otvorene su bile svega četiri, od toga su u dvije naši plavci skoro pa spavali! Zamalo nisam zakasnio na let (drugi put). Turska nacionalna avio-kompanija je znana kao ona s najboljom hranom. To su u 11 sati leta iz Istanbula višestruko i dokazali, a najbolja fora mi je bila da su za ručak bili – ćevapi! Uz nekih pet crnih vina. Možda to ne ide uz ćevape, ali se fino uklapa u više od deset sati u metalnoj kutiji!

Pažnja! Velike su šanse da tvoj mobilni telefon neće američku SIM karticu! Ja sam prije puta sve bio fino i pametno isplanirao, čak i preko Amazona kupio karticu da me sačeka u Chicagu, kad… cvrc! Nekompatibilne tehnologije telefona i njihovih mreža. Ovih prvih sedam dana se snalazim skakutanjem s jedne Wi Fi točke na drugu. Sirotinjski, ali uspješno!

Prije točno 20 godina sam na nečemu što se zove na Ohio University bio dovršio dvije godine post-diplomskih studija i sada se prvi put tamo vratio – da vidim poznata mjesta i neke drage ljude, uglavnom profesore. Ako činite slično, pa se nakon duuuugo vremena vraćate na neko mjesto, razmislite želite li se tamo slikati na istim lokacijama. Meni su ove moje fotografije, koje ti danas odmah iskoče na ekranu mobitela, bile dosta jak podsjetnik koliko je vremena prošlo! Ili trebam nove naočale. Ili da možda na povratku iz Amerike odem na presađivanje kose u Turskoj.

Odem na Google prije nekih mjesec dana i u pretraživanje stavim “Athens Ohio Stand-Up Comedy”, jer sam tražio klub za svoj nastup u gradiću veličine Požege, u kojem sam prvi put u životu i vidio stand-up komediju! Iskoči naziv Athens Uncorked, jedan wine bar čiji su vlasnici Ellie i Jeff bili oduševjeni mojom idejom, a potvrdili su time što je prostor bio rasprodan tri dana unaprijed. Neki naš gazda svoje oduševljanje “dokaže” tako što ni ne dođe na nastup.

A onda je došao – tornado! Negdje oko sedam predvečer sam ispred svog hotela čuo sirenu, baš kao one koje danas u Ukrajini najavljuju napad, a nakon koje je tu iz zvučnika na autu krenuo glas “Ovo je upozorenje na tornado! Odmah se uputite u najbliže sklonište!”. Pijavica je prošla sjeverno od grada, ali je iza nje uslijedila kiša koja je, čini mi se, izlila pola vode iz obližnjih Velikih jezera! Hrabriji i motiviraniji, njih 51, došli su na moj nastup, ostalih 26 nisu, ali su uredno nazvali ili poslali poruke da to najave ili se ispričaju. To su Atenjani kakve ih pamtim!

Glavni razlog mog dolaska na sjevernoamerički kontinent je poziv na World Comedy Expo, gdje smo talijanska kolegica Maria Palombi i ja jedini branili boje ovog našeg. Konkurencija iz ostatka svijeta nam je bila jaka u “borbi” za smijeh i aplauz publike u tri dana festivala i u preko 27 programa, jer… svi se smiju na istom jeziku!

Nismo se samo smijali i nasmijavali. Održao sam uvodnu riječ na panelu o međunarodnim gostovanjima i usput od drugih kolega jako puno naučio o njihovim iskustvima. Još više sam naučio na radionicama o pisanju tyv. twočline kratkih šala i to od profesionalaca koji su radili s Monty Python ekipom, pa sve do današnjeg Saturday Night Live tima. Mislim da ću i krenuti u tom pravcu. Moja fora na vijest o Zelenskom i Putinu je prvo izazvala vakuum u prostoriji, a onda i eksploziju smijeha.

Ako se nešto promijenilo u svjetskoj stand-up komediji u odnosu na vrijeme od negdje prije korone, to je da su se ukazale – žene! Puno ih je više i sada su dominantne one koje nisu neophodno gay ili iz neke druge manje društvene grupe, već dolaze iz krugova onih “običnijih”, ali jednako ubojitih. Također, rekao bih da je Kanada jača nego ikada! Iako su komičari i komičarke koje sam uspio vidjeti (ni blizu sve, jer zakoni fizike to ne dopuštaju!) bili na visini zadatka, oni sa sjevera; od Vancouvera, preko Toronta do Montreala – svi redom su me oduševili! Ja sam bio… reprezentativan. Prve večeri u kultnom Laugh Factory klubu sam bio zvijezda programa, dok sam u drugom nastupu – u kojem sam dobio čast da budem u završnom programu festivala – bio dobar, ali ne i odličan. Stigao me umor, a malo me, za razliku od svih rasprodanih večeri festivala, zatekao prizor polupraznog The Second City kluba – srca čikaške komedije! Domaćini su, naime, bili odlučili da se festival završi u nedjelju u 21h, što se pokazalo kao pogrešna procjena. Amerikanci ponedjeljak shvaćaju dosta ozbiljno.

Po običaju, kada sam negdje gdje ima naših ljudi, složim i nastup na našem jeziku, a osobni rekord mi je Madrid gdje sam 2018. godine uspio okupiti čak 14 naših ljudi u publici! Chicago je druga priča po broju dijaspore s naših prostora, ali imao sam konkurenciju u vidu premijere i onda još dvije izvedbe predstave “Banović Strahinja” u produkciji lokalnog teatra, a u kojoj su čak glumili i dvojica mojih prijatelja. Ipak, odaziv je bio dobar. I glasan, što mi je jednako važno! Ovog puta je pravi bonus bilo gostovanje Julije Stojanove, Bugarke koja živi i radi stand-up u ovom gradu. Nije bila najavljena, pa je bila pravo iznenađenje, ali je jako dobro zagrijala publiku svojim pričama o iskustvima balkanskih imigranata, uz pokoji sočni detalj iz života sa svojim crnim dečkom.

Svaki put je slatko-gorko to ponavljajuće iskustvo kada ti prilaze ljudi iz publike i pitaju kako to da nikada prije nisu čuli za mene i da je ovo što su doživjeli puno bolje od onoga što je napravio/la __________ (upiši ime naše poznate osobe koja dođe sa svojom solo predstavom).

Ipak, teško da bi sve ovo bilo moguće da nisam imao domaćina kakvog se svijećom traži po kugli zemaljskoj! Slikar Roland Kulla je u svojoj velikoj kući kroz zadnjih tridesetak godina ugostio stotine putnika, uglavnom studenata i drugih umjetnika, koji bi mu se javili putem mreže World Chicago. I nije onaj koji će ti samo dati ključeve, nego pravi gospodin koji će te staviti u svoj auto i voziti po gradu i manirom iskusnog domaćina i glasom radijskog voditelja, pričati o svom gradu koji ćeš na taj način jako dobro upoznati. A onda te i odvede na ručak u omiljeni restoran Baracka Obame i preko štele sredi da sjednete za stol na kojem je ovaj pojeo svoj prvi ručak nakon inuguracije. Tako barem priča kaže, a na stolu je i slika! Sa sve potpisom. Ovo stručno vođenje po gradu ostavi ti više vremena za neke druge stvari, ali iako me gospodin Roland poštedio tumaranja po gradu, zbog zauzetosti ostalim stvarima na festivalu nisam uspio otići ni na jedan program improvizacijske komedije, a Chicago je neupitno svjetska prijestolnica ovog žanra. Propust je to koji  moram ispraviti prvom sljedećom prilikom. Uskoro, nadam se. I bolje ću se obući. Dok kod nas ljudi roštiljaju u kratkim rukavima, ja sam se tu u par navrata smrznuo, kako bi se popularno opisalo, poput intimnih dijelova pripadnica ljepšeg i jačeg spola! Kako se čini, ništa toplije neće biti ni u New Yorku u koji danas odlazim, a o čemu više u sljedećem pisanju s ovog kraja svijeta!

P.S. I tek sutradan ujutro sam upratio priču o oskarovskom šamaru, jer su gorili i mediji i društvene mreže, tu u Americi, ali i puno šire! Jedini pametan zaključak koji sam izvukao je da je to dokaz iluzije o snazi Putinove Rusije. Jer, ako ovaj nije iskoristio priliku da dovrši svoj posao u Ukrajini dok je cijeli svijet gledao u ovo u Hollywoodu – nikada neće!


No. 2,: New York – Velika jabuka za male stvari

Sva sreća da su obojica iste rase! Da je to bio između dvojice različite boja kože… uh, ne smijem ni zamisliti kakav bi se pakao otvorio. Ili zamisli da je još uz to jedna od njih bilo žena! – o šamaru na dodjeli Oscara, naglas razmišlja moj kolega Tony. Sjedimo na kavi, koju jedva držim u ruci u onoj ogromnoj šalici, tu u New Yorku u koji sam došao nakon intenzivnih četiri dana festivala u Chicagu.

Jedva sam dočekao da dođem tu, u grad koji je za mene oduvijek predstavljao – Ameriku, iako je to točno onoliko koliko je bilo koji naš glavni grad lice ostatka dvoje zemlje. dakle malo! Međutim, ako mu ipak damo neku reprezentativnost, zaključak je da je ova zemlja – u grču! Pandemija, koja još uvijek traje, učinila je svoje. Rat u Ukrajini doprinosi svojevrsnoj psihozi, ali mi se čini da se Trumpove godine svemu ovome doprinijele najviše. Iako u Ameriku dolazim preko 20 godina, a bio sam tu i kad je bio 9/11, nikada do sada nisam osjetio toliko nervozu među ljudima koji dolaze s različitih ovog društva. Desni konzervativci se osjećaju prevarenima od – nekoga. Liberali – istraumirani Donaldovim naslijeđem, reagiraju i na najmanji simptom političke nekorektnosti, a čini se da netko tko sebe ne vidi ni u  jednoj od te dvije ideologije, polako gubi i strpljenje i nadu.

Kako bez jake frustracije nema dobre komedije, stand-up cvjeta! Tu govorim o klupskoj sceni, krvotoku ove industrije, ne o televizijskim ukazanjima, likovima koji su ipak preoprezni da se nekom ne zamjere i da ih se zbog toga ne „ukine“ ili da im se, nedajbože otkaže neko sponzorstvo! Kada razgovaraš s ovdašnjim komičarima, svaki iole iskusniji će ispričati o barem jednoj epizodi kakvu je doživio Chris Rock, o tome da te netko iz publike fizički napadne. I dok je dotičnom trebalo nekoliko dana da se javi i poruči da mu još nije jasno što se dogodilo (a u isto vrijeme mu se nastupi rasprodaju), moje kolege su na svojim nastupima po klubovima odmah krenuli s komentarima ovog incidenta. Nešto su bili obični komentari komentara radi, ali su neki prave zlatna vrijedne šale koje će živjeti dugo nakon ove oscarovske epizode, za koju osobno mislim da je iscenirana. Svakako sam obojici glumaca zahvalan, jer je moja prvoprilska šala na Facebooku – da otvaram za Chrisa Rocka u New Jerseyu bilo jako uspješna! 😉

Samo obična šetnja gradom (ako takva uopće postoji u New Yorku!) jasno daje do znanja koliko je stand-up komedija ovdje bila i ostala velika stvar. Grad je prepun klubova, a ispred puno njih – redovi! Komedija uživo je, sada nakon pandemije, toliko jaka da na ćošku ispred kluba čak imate tapkaroše koji prodaju karte – povoljno za samo četvrtinu skuplje, jer su ove po originalnoj cijeni – rasprodane! Iako nikada nisam bio openmajker, već smo nas nekoliko u stand-up ušli „na glavu“, imam veliki respekt za ovakve večeri na kojima se amateri i manje iskusni komičari ukazuju pred publikom uglavnom ostalih takvih i na taj način vježbaju svoje nastupe. Jedan takav se zove Comedians on the Loose, koji godinama unazad vodi Sonja Savanović, rodom iz Subotice. Ponavljam, nisam bio na previše takvih večeri, ali ovo što i kako ona radi je nešto najbolje što sam vidio do sada! U tih par sati koliko sam sjedio i gledao, izredalo se preko 30 komičara i svaki se držao zadanih 5 minuta, plativši isto toliko dolara, za mogućnost da to i napravi. Sonja prati sat koji odbrojava vrijem nastupa i svakog najavljuje i odjavljuje, pazeći da se svi drže pravila. I ja sam odradio svoj set, nisam se baš proslavio, ali barem nisam ni platio, jer sam upao – preko veze!

Plan za dolazak u Veliku jabuku uključivao je i moj nastup za našu ekipu te još jedan cjelovečernji The Balkan Brain na engleskom. Pored kolegice Sonje, cijelu stvar – od promocije do produkcije, vodila je Ljubica Popović, njujorška Crnogorka, duboki insajder klupske i medijske scene. Rezultat je bio sjajan, pun klub u četvrtak u kojom je bilo hot, hot! Ovo nije bilo samo zato što smo kolege i ja bili sjajni, već i zbog toga što je voditelj kluba zaboravio isključiti grijanje! Ono što najviše volim kod svojih nastupa po dijaspori je kada nakon predstave čujem komentare kako je super vidjeti publiku sa svih strana našeg prostora što se, kako kažu, događa rijetko, ali i sve manje. Druga večer je bila manje posjećena i uglavnom su je činili parovi ili društvo nekoga iz naših krajeva ko je poveo ovdašnjeg prijatelja ili partnera da im „pokaže“ odakle on ili ona dolazi. Imali smo samo jedan „pravi“ američki par, Lorrain i Patricka, koji su upravo zbog toga postali zvijezde večeri i ljudi kojima smo se sve troje komičara obraćali da im „objasnimo“ neke stvari o tome odakle dolazimo. Hipoteza koju smo branili je da nisu svi bijelci toliko – privilegirani! Bilo je super!

New York je i isti, ali i donekle drugačiji u odnosu na prije pet godina kada sam zadnju put bio tu. OK, pored maski koje moraš imati u javnom prijevozu i većini javnih prostora, tu je još i par drugih stvari koje nisu postojale prije. Prvo je to da to – još uvijek nije to! Grad je živ, ali će uzeti vremena dok ponovo postane onaj koji „nikada ne spava“. Druga stvar je, miris trave je posvuda. Tu ne mislim na onu pokošenu, već na stvar koja je nedavno dekriminalizirana i sada je definitivno stvar svakodnevice. Naravno, bila je to i prije, ali se sada to više ni ne skriva. Da se vratim na rečenicu mog kolege s početka. New Yorke je drugačiji i po još jednoj stvari – šareniji je. Trend opadanja bjelačkog udjela u stanovništvu je jasan. Iako su pojedinačno najveća grupa, bijelci su sami po sebi prestali biti većina. Odokativno bih rekao da je najveći skok bio kod južno-američke indijanske populacije, kojih je toliko da sam nekoliko njih vidio i među policajcima, gdje je također i dosta ljudi koji porijeklom dolaze iz Južne Azije, a među kojima nikada nisam uspio razlučiti tko je Hindus, a tko npr. Pakistanac. Jedino se ističu Siki koji imaju taj tamnoplavi turban i na njemu NYPD značku, „To mi je nešto jako sexy i mislim da ću morati da provjerim o čemu se tu radi!“, smješkajući mi govori Liz, komičarka s kojom sam šetao po gradu.

A što se tiče bijelaca i njihove omiljene aktivnosti – rata, ovdje je jasno na čijoj je strani Amerika. Plavo-žuta kombinacija je posvuda, od Empire State Buildinga, pa do običnog izloga. „Nisam siguran da je to zato što volimo Ukrajince, koliko je zbog toga to smo protiv Rusa!“, iskreno je zapitan Michael, koji zajedno s kolegom Turnerom vodi podcast „Lost in America“ u kojem njih dvojica ugošćavaju komičare iz raznih dijelova svijeta, kako bi ovi pokušali Amerikancima objasniti što se događa u njihovoj zemlji ili kako bi se kod nas reklo – regionu!

I onda nakon svega – kanadska birokracija! U zadnji tren sam digitalno shvatio da za ulazak u zemlju (next stop -Toronto), bez obzira na potvrdu o vakcinaciji, moram imati i negativan test! Sreća u nesreći, u New Yorku su punktovi za testiranje posvuda. I besplatni. Još jednom sam doživio onaj čudni osjećaj sreće to sam – negativac! Na putu za aerodrom, na svoj šesti let u 11 dana, na radiju sam ulovio R.E.M.-ov „Leaving New York Never Easy“… i osjetim koliko je to istina.


 No. 3: To je Toronto

– Znaš da je kraj svijeta blizu kad i Hooters traži konobarice i kuhare!, tipično je komičarsko viđenje današnje kanadske realnosti, snažno protkane covidom. Moj kolega John dodaje i kako zna da je ova zemlja globalno popularna, ali da stvari uopće nisu sjajne i da su ljudi ovdje jako ljuti na vlast, na čijem čelu je već godinama Justin Trudeau. Na moj sumnjičav izraz lica ubacuje se moja davna sarajevska prijateljica Ana, očigledno upućena i u naše prilike: “On je isto ono što je nekad bila vaša Kolinda. Super simpatična ostatku svijeta, ali u svojoj zemlji baš i ne!”

Ne znam gdje su nestale zgodne djevojke, kakve bi u tijesnim majicama i istom takvom šorcu, bile osoblje spomenutog restorana, ali za kuharski kadar pretpostavljam da su – na gradilištu! Ovo mi nije prvi put da sam u Torontu, ali ovaj grad sada izgleda dosta drugačije u odnosu na svaki moj prijašnji dolazak. Prvo, Financial District, ponos i dika ovog grada je – pust! Kvart koji je vrvio životom ljudi koji rade u bankama i onih koji ih opslužuju, ispraznila je – korona. Ovi prvi svi rade od kuće, a povratak najavljen za pred ljeto, teško da će biti potpun. Ipak i u tom dijelu Toronta i šire – gradi se kao nikada! Gdjegod pogledaš, niču nove zgrade – za stanovanje ili poslovne. Nije u pitanju samo privatna inicijativa, vidio sam da se dižu ili proširuju i škole i bolnice. Na moje pitanje otkud sad sve to, dobivam toliko različitih odgovora da je jasno da nikome nije baš najjasnije zašto je to tako. Zajedničko je mišljenje da ni ova super sređena zemlja ipak nije imuna na korupciju, pa “đe ima izgradnja, ima i – ugradnja!”. Bilo me zbunilo kad sam na TV-u vidjeo poznato lice, tipični debeljko gelirane sijedo-plave kose… Doug Ford, guverner Ontarija. Razmišljam, zar on nije umro? …Ali, ne! Umro je njegov brat, Rob Ford, bivši gradonačelnik Toronta. Jaka neka familija, reklo bi se. Ovaj je sada i šef opozicijske stranke Progresivnih konzervativaca. Da, konzervativaca koji su – progresivni. Jer, Kanada je to… – Kad su se već toliko zaigrali, mogli bi produžiti metro, ili barem popraviti ulice!, sarkastičan je naš zemljak Marko i dokazuje da mi, gdje god da nas baciš, nikada nećemo biti sasvim zadovoljni!

Interesantno je vidjeti da su podjele unutar zapadnih društava i ovdje vrlo vidljive. Jako puno ljudi zamjera vlastima na rigoroznim epidemiološkim mjerama, koje možda i jesu bile najstrožije u svijetu, nakon kineskih naravno. Na to se nasloni poslovično duboka kanadska birokracija i za posljedicu imate situaciju koja je bila izazvala prijevremene izbore, a koje je maloprije spomenuti Trudeau jedva dobio. Dosta je važna bila epizoda s protestom kamiondžija koji su zimus na neko vrijeme paralizirali promet u glavnom gradu Ottawi. Njegova reakcija za posezanjem izvanrednim ovlastima i prijetnja da će zamrznuti bankovne račune i prosvjednika i građana koji su ih financijski podržali – naljutila je mnoge. Kanadu odavno gledam kao zvijezdu vodilju i čudno je i tužno vidjeti da se i jedna ovakva zemlja teško nosi sa sranjima današnjice.

Ali zato, bez jake frustracije – nema dobre komedije! Zbog svega toga je kanadski stand-up u odličnoj formi! Imao sam priliku pogledati dio pokazne večeri lokalnih komičara, kandidata za festival Just for Laughs koji će se na ljeto tradicionalno održati u Montrealu. Kao i dvije sedmice prije u Chicagu i ovdje sam ostao – paf! Toliko duha i energije među Kanađanima nisam odavno vidio ili možda i nikada do sada!

Razlog zbog kojeg sam i imao tu privilegiju gledanja njihovih nastupa je to da sam u istom prostoru – u Comedy Baru, pravom malom hramu toronćanske komedije, istu tu večer imao svoj solo show The Balkan Brain. Tehnički – solo, ali uz gostovanje dvoje domaćih, a “naših” komičara! Damjana je hercegovačko-zagrebački kadar, koja se kao dijete našla u Kanadi i sada nastupa kao Demi (udana) Ellis – Cronadian, dok je Tony Krolo dijete imigranta iz Dalmacije. Kako su većinu publike činili oni koji imaju neku vezu s našim krajevima, njihove fore su za posljedicu imale povremene eksplozije smijeha, jer… ljudima je sve bilo jasno! A, niti ja nisam bio loš! Ako ništa drugo, kao potvrdu imam smijeh tehničara Alexa, dobrog duha Comedy Bara, koji se nekoliko puta tako smijao da su ljudi gledali u njega – više nego u mene! Nakon nastupa mi je prišlo nekoliko njih iz publike i dobronamjerno me savjetovalo da ne pretjerujem s forama na račun žena (tri, naspram jedno desetak o meni i ostalim muškarcima), Židova (samo jedna, o tome kako sam čuo da moju bivšu zemlju zovu i “Đugozejvija”) i transgender osoba (fuck mi ako se sjećam koja je to bila!). Prvi put sam se sreo s woke kulturom i cancel prijetnjom. Dakle, i definitivno sam komičar!

A veliko finale cijele turneje bilo je u klubu koji se zove Fancy Kafana. Savršen prostor, a publika – kao da sam ih ja birao, a ne da ih je okupio Zoran Moro, koji je ponovo bio zadužen za produkciju mog gostovanja u ovom gradu. Best Of kompilacijska predstava NAJBOLJI’ sat i kusur, ovdje je doživjela svoju najjaču izvedbu do sada i jasno je kakva je moja publika: ljudi u tridesetima i više, neopterećeni provincijalizmom i našim balkanskim podjelama. Sve to me na kraju predstave navelo da im se zahvalim i odjavim onako kako to možete vidjeti na kraju kratkog videa s ovog dijela turneje.

Uslijedila su dva dana zasluženog blejanja po gradu prije povratka i onda – hop nazad! Sjeverna Amerika me ispratila večernjom kišom, a ja sam jedva dočekao let da se u njemu – naspavam. Probudio sam se kad je došlo vrijeme za drugi obrok, što se potrefilo baš kada je avion bio točno iznad Zagreba!  To sam prvo vidio na digitalnoj mapi leta i onda na kameri na trbuhu aviona – jasno se vidjela pista aviona zračne luke mrskog imena. Ipak, do fizičkog dolaska na nju uzelo je još preko šest sati! U Istanbulu sam imao dovoljno vremena da upoznam aerodrom na kojem sam ugledao nešto što me i oduševilo i rastužilo: dvojica mladih turskih glumaca su radili predstavu na velikoj aerodromskoj pozornici! Međutim, osim mene i producenta, koji je to snimao mobitelom – nitko ih nije gledao! Umjetnost nikada nije lak posao.

Dok čekam ukrcaj, čitam najavu ukidanja skoro svih epidemioloških mjera u Hrvatskoj, a onda gledam nekih petnaestak Kineza, obučenih u bijele anti-covid skafandere, koji čekaju isti taj avion za Zagreb! Ili su oni tu da zadaju završni udarac koroni ili mediji opet lažu!